U rodnoj kući u Grabrovnici svečano je obilježen 195. rođendan najvećeg hrvatskog lirika, pjesnika Petra Preradovića, uz Vraza i Kranjčevića najvažnijeg lika hrvatskog romantizma. Proslavu je organizirao Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika i Osnovna škola Petra Preradovića Pitomača. Prigodan program održale su Područna škola Grabrovnica i matična škola Pitomača. Bili su to i 45. susreti literarnih družina. Za tu prigodu Osnovna škola Petra Preradovića Pitomača izdala je Zbornik 45. susreta literarnih družina s objavljenim radovima koje su prisutne družine predstavile publici. Sudjelovale su Osnovna škola Ivana Lackovića Croate iz Kalinovca, Osnovna škola Kloštar Podravski, Osnovna škola Molve, Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Gornje Bazje, Osnovna škola Petra Preradovića Zagreb i Osnovna škola Petra Preradovića Pitomača. U sklopu svečanosti održan je književni susret na kojemu su književnici Enerika Bijač, Milan Frčko, Marko Gregur, Pajo Kanižaj, Darko Pernjak i Zdravko Seleš čitali poeziju i s učenicima razgovarali o životu i radu Petra Preradovića.

Učenice naše škole Antonija Bakić i Sarah Bukvić uveličale su svečanost interpretacijom svojih uradaka nastalih pod mentorskom palicom učiteljice Katarine Kovačević koja je bila u pratnji učenica zajedno s učiteljicom Andrejom Galović.

 tekst preuzet i prilagođen s www.icv.hr

 fotografije: Barica Mihoković i arhiv škole

______________________________________________________________________

Poezija u snovima

   Jesenja noć. Sjedim za radnim stolom u svojoj sobi i trudim se osmisliti stih- dva za prijateljičin spomenar, no ne polazi mi za rukom. Pogledam kroz prozor. Vjetar njiše ogoljelo granje, a oblaci su već započeli svoj raskošni ples. Čini se da će im se pridružiti i kiša.

   Misli me vraćaju natrag na spomenar. Što ću napisati? Na polici ugledam nekoliko knjiga. Pogled mi privuče jedna od zbirki pjesama Dragutina Tadijanovića. Ubrzo sam utonula u svijet njegovih pjesama i u jednoj pronašla jednu zanimljivu misao koju ću prepisati za prijateljicu. Pogled mi opet odluta kroz prozor i zamijetim da je počela padati kiša. Mislim da je pravo vrijeme da i ja pođem spavati.

   Trgnulo me kucanje na vratima sobe. Prišla sam i otvorila ih. Mamin tajnovit osmijeh pod jutarnjim se suncem činio još izražajnijim. Riječi koje mi je uputila ostavile su me bez daha. Moja se najveća želja ostvarila. Tadiji sam poslala

nebrojeno mnogo pisama sa željom da ga upoznam i sada će, kroz nekoliko sati,  moj omiljeni pjesnik doći k meni u posjet.

   Često bih se opuštala lutajući svijetom njegovih stihova. U njegovim sam pjesmama tražila utjehu, savjete, pokušavala naći izlaz iz teških situacija, shvatiti ljubav na neki drugačiji način. U njegovim sam pjesmama pronalazila inspiraciju jer voljela sam stvarati, otkrivati nove svjetove, patiti bez suza, ne sumnjati o sreći. Slala sam svoje pjesme Tadiji, htjela sam vidjeti ima li dovoljno umjetnosti u mojim stihovima, no odgovora nikada nije bilo. Na kraju sam jednostavno odustala.

   Tadija će doći u moju kuću? Informacija o tomu što slijedi tek mi je sada sasvim obuzela misli. Zar će zaista osoba koja mi je životni uzor sjediti u mojoj sobi? Zar ću ga stvarno upoznati? Brojna su mi pitanja prolazila mislima. Što ću ga pitati? Što ću mu reći? Priznajem, u meni se najednom naselio strah zbog susreta s velikim čovjekom.

   Kada je sjeo za naš obiteljski stol, atmosfera je vrlo brzo postala opuštena. Pohvalio je mamine domaće kolače. Mami i meni rekao je kako je književni talent isklesao uz pomoć obitelji. Ispričao nam je kako se rodio u Rastušju, mjestu koje je pružalo mnogo ljubavi i mira.  Čarolije kraja u kojem je odrastao neprestano su ga inspirirale i pružale nove mogućnosti za stvaranje. "Čarolije?" zbunjeno sam ga promatrala. Voljela bih i ja posjetiti takvo mjesto na kojem postoji čarolija, no ne poznajem netaknuti dio prirode u koji bih se mogla povući i stvarati, uživati u pjevu ptičica i žuborenju potoka, a da nije prisutna ljudska bahatost, nerazumijevanje, težnja čovjeka da posjeduje apsolutno svaki kutak prirode.

   Na moje se riječi Tadija samo nasmijao i zamolio me da mu donesem jednu geografsku kartu. Začuđeno sam ga upitala što će mu karta, a on mi je odgovorio da će mi pokazati jednu čaroliju. Stavio ju je na stol i čarolija je započela. "Pogledaj, Sarah! Ovdje, u Grabrovnici, rodio se Petar Preradović, u Senju Silvije Strahimir Kranjčević, August Šenoa rodio se ovdje, u Zagrebu, Antun Gustav Matoš u Tovarniku, Tin Ujević u Vrgorcu." Tek sam tada bila zbunjena. On je to shvatio i brzo je nastavio dalje pojašnjavati. "Svaki je taj književnik stvarao u svojem povijesnom razdoblju, svaki je bio nadahnut svojim rodnim krajem, ali je svima njima bilo zajedničko jedno – kamo god da su tijekom svoga života otišli i na koje god prepreke naišli, njihov je rodni kraj bio uvijek samo njihov. Ako su poželjeli stvarati, uvijek su pronašli zelenu travu, čist zrak, potok koji žubori, mirisno cvijeće, mir i inspiraciju za stvaranje."

   U tom sam trenu shvatila što mi je htio reći. Moje je mjesto možda književno zapušteno, ljudi nedovoljno poznaju literaturu, ali ja posjedujem dovoljno želje za stvaranjem vlastitih pjesama. Bila sam jako sretna kada je Tadija na odlasku pohvalio moje prve pjesničke radove i rekao neka nastavim i dalje u tome smjeru.

   Još i prije nego sam otvorila oči i shvatila da je sve bio samo jedan divan san, zaključila sam da i ja imam zaljubljeno srce prepuno neispisanih stihova.

Sarah Bukvić, 8. razred

OŠ Ivana Gorana Kovačića Gornje Bazje
______________________________________________________________________

Knjiga je blago

   Sjećam se još i danas onoga dana kada sam sramežljivo i s upitnim pogledom zakoračila školskim hodnicima ni ne sluteći kako će se moj život razvijati dalje, koliko će veliku ulogu u svemu odigrati moji učitelji, svi moji prijatelji.

   U školskoj sam klupi kao prvašić učila čitati i pisati. Bilo je mnogo krivih poteza u početku i činilo mi se da je sve to jedan golemi sizifovski posao. Koliko je samo pijanih slova bilo ispisano u našim malim pisankama, koliko su truda naši učitelji i roditelji uložili kako bismo mi danas bili opismenjeni i birali sadržaje književnih i neknjiževnih tekstova kojima ćemo posvetiti svoju pozornost. Sjećam se kako smo mi prvašići trčali jedni do drugih kružeći razredom kako bi svatko od nas sam sebi dokazao da njegova slova nisu najgora. A kada sam nešto lijepo napisala ili naučila čitati neki tekst koji bi nam učiteljica zadala, trčeći bih uletjela u kuću hvaleći se mami svojim novim iskustvom. U tim sam trenutcima bila jako ponosna na sebe.

   Jako volim čitati jer me to iznimno opušta. Volim zaroniti u stranice fantastičnih, ljubavnih i pustolovnih romana, a volim i pisati pjesme. Volim maštati i bez ikakvih opterećenja unijeti se u svijet u kojem je sve moguće. Tada zaboravljam sve svoje probleme. Mislim da ljudi ne razumiju kolika su nam vrata u široku budućnost otvorena ako smo kreativni i želimo stvarati. Iako neke učenike često zaboli glava od pomisli na školsku lektiru, nisu svjesni da nas putem lektira učitelji žele naučiti mnogočemu. Kako bismo inače naučili samostalno vladati djelom, kako bismo shvatili bit djela, a i kreativno stvarali?

   Sada mogu posjetiti knjižnicu i ubirati plodove autora po želji, ali s određenim predznanjem, a i s veseljem da će me svako novo djelo dodatno opismeniti i obogatiti. Pisci nas žele naučiti da svijet literature možemo promatrati s različitih stajališta i izabrati koji nam se sviđa, a svaki je ispravan ako postoji želja za upoznavanjem literature. Čovjeku je ponekad potrebno isipati osjećaje na papir i dopustiti duši da govori. Važno je tada se rasteretiti problema i nakratko pobjeći od stvarnoga svijeta.

   U svakome od nas leži jedan pisac, trebamo samo pronaći dio sebe koji će nam to otkriti.

Antonia Bakić, 8. razred

OŠ Ivana Gorana Kovačića Gornje Bazje

______________________________________________________________________

Moja sestra

               Bez njenih bisera pust bi nam dan bio,

                                             maleni vražićak u njoj se skrio.

                                             Ništa joj u životu teško nije,

                                             često je radosna i svemu se smije.

                                             Živahna je i neprestano nekamo leti,

                                             kako da bude po njenom, u trenu se sjeti.

                                             Mama kaže da pubertet to se zove

                                             jer on donosi nemir i probleme nove.

                                             Iako se ponekad posvađati znamo,

                                             dijelimo brige i dobar odnos imamo.

                                             Na mene se ponekad zna naljutiti jako,

                                             al' se uvijek pomirimo jednostavno, lako.

                                             Svim ukućanima omiljeni je član,

                                             uz nju je ispunjeniji svaki dan.

                                             Naša vesela, vrckava mudrica

                                             moja je draga mlađa sestrica.

Antonia Bakić, 8. razred

OŠ Ivana Gorana Kovačića Gornje Bazje

______________________________________________________________________

More

more modro sklada tužnu melodiju

valovima šapuće o golemoj boli

more prijatelju dragi što je uzrok tvoje sjete

studene suze prolijevaš

i oplakuješ stijene

boriš se s vjetrom

uzdišeš šuškaš hučiš

tugu zašto ne utišaš svoju

osluškujem i čujem te

u nemanima dubina tvojih

u pjevu hladnih usamljenih grebena

u najsitnijoj kapi tvoga bića

promatram more kako se pjeni

osluškujem mu bilo

pitam se na koga je kivno

upijam tugu na rosnim mu stijenama

oplakujem sudbinu u ledom okovanoj noći

ti vladaru nepreglednih daljina

beskrajno si i moćno i neuništivo

propinješ se i probijaš kroz oluje snažne

srdžbu zašto ne umiriš svoju

zauzdaj srce svoje mili moj

zajedno ćemo stvarati nove sretnije note

i pjevati opet u nekim spokojnijim noćima

  Sarah Bukvić, 8. razred

  OŠ Ivana Gorana Kovačića Gornje Bazje

______________________________________________________________________