U 4 godine stane svašta… 4 željno iščekivana proljeća, po 4 čeznutljiva odlaska lasti, 4 nestrpljiva božićna jutra i jednak broj dosanjanih ljetnih praznika… Stane i ni više ni manje toliko Lidrana i duplo više posebnih klinaca. A koliko druženja, eksperimentiranja i strpljivih ponavljanja? Taman toliko da ne izostane poziv na svaku državnu smotru.

Ista ekipa, +/- pokoje pojačanje iz redova mlađahnijih ljudeka. Kad ulete u mašineriju, nema povratka. Drž' gaće, polijećemo! Kakvi su? Sjajni, najsjajniji! Takvi da je svaka proba bila neponovljivi show, ponekad i svečanost dostojna torte. Festival radosti, suradnje, duhovitosti, spontanosti. Udžbenički primjer neiscrpne sinergije, jedne od omiljenih mi riječi. Nitko tu nije zalutao slučajno, nije mi ih Svemir poslao tek tako. Dublji je smisao ove priče. “Daj svijetu najbolje što imaš. Vjerojatno neće biti uvijek dovoljno. Ipak, daj svijetu najbolje što znaš i imaš.“ A bilo je dovoljno. Svaki je put bilo dovoljno. I da je cilj bio prizemljeniji, sve bi bilo jednako.

Vjerovali su u sebe i kada su se razilazili posvađani i kada su puse sijevale. I kada su upadali na tuđi tekst ili si spalili kosu svijećom. I kad su nastupali s preružnim posuđenim kišobranom, nisu posustali. Jedna od životnih istina - usvojena. Kada te istaknu među najboljima, onda si siguran da si napravio dobar posao. Odzvanja pregršt zasluženih čestitaka.

 I ne možeš ne pitati se, kad odoše te godine? Nije ni bitno. Na kraju se ionako sjećamo trenutaka, a ne godina. Završetak u oskarovskoj maniri; zahvaljujem entuzijastima koji su nas podržavali i iskreno se radovali s nama. Prepoznat će se.                      

Katarina Han <3 Ana Njegić <3 Gabrijela Matošević <3 Luka Skupnjak <3 Patrik Radmanić  <3

                                                                          učiteljica Andreja Galović