2011-04-12 13:47:02

Posjetili smo kazalište

 

 

            Jučer smo bili u kazalištu i odgledali predstavu za djecu Znaš li zviždati, Johanna?

Bilo je lijepo i zabavno, a malo više o samom komadu pročitajte u slijedećem tekstu.

 

Čarobni svijet u kojem se djedovi još penju na trešnje

 

Ulf Stark jedan je od najpoznatijih i najuspješnijih švedskih pisaca za djecu. Njegova su djela prevedena na više od dvadeset jezika, a njegov najpopularniji roman upravo je Znaš li zviždati, Johanna? napisan sredinom devedesetih. Petnaestak godina kasnije Nick Wood, poznati engleski dramatičar za djecu, adaptirao je ovaj roman u dramu napisanu u njegovom, poznatom stilu, kroz story-telling. Drama je, baš kao i roman, postigla izniman uspjeh.

Priče o međugeneracijskom odnosu – onom koji preskače jednu generaciju, roditeljsku – čest su motiv književnosti za djecu. Odnosi djedova i baka s unucima popularna su tema književnosti i drame za djecu. U ovoj verziji Starka i Wooda jedan je element nov: Mladen uopće nije Goranov biološki djed, radi se samo o dubokoj potrebi za prijateljstvom, pa obojica junaka ove priče zanemaruju biologiju kako bi dobili dio obitelji koji im obojici nedostaje. Jer, ako Luka, Goranov prijatelj ima djeda, zašto ga ne bi i on imao? I ako svi u staračkom domu imaju unuke, zašto jednog, na kojeg bi bio posebno ponosan, ne bi imao i Mladen?

Woodova drama, baš kao i Starkov predložak, zapravo je priča o potrebi da se premosti ljudska osamljenost i nađe srodna duša za odnos, igru, povjerenje, ljubav i sve ono što je ljudima potrebno kako bi imali ispunjen život.

U takvoj se priči onda i djed, koji je gotovo već odustao od života, može ponovno penjati na stabla i krasti trešnje, može puštati zmaja, sjediti na zemlji na pikniku i raditi sve one sitne gluposti koje djeca rade, a djedovi ne bi smjeli jer tako nalažu društvene norme. No dosadne društvene norme ionako uvijek ispisuju oni u srednjim godinama, zašto bi ih onda djeca i stari poštivali i živjeli po njima?

Znaš li zviždati, Johanna? tako postaje emotivna, dirljiva  i zabavna priča o međugeneracijskom prijateljstvu, ali ne onakvom kakvo nalažu norme i običaji. Djeca i starci dovoljno su ludi i zaigrani da naprave svoj svijet u kojem se dobro osjećaju i koji ih ispunjava zadovoljstvom zbog zajedničkog druženja. A da ne bi bila riječ tek o još jednoj priči tog tipa brine se dramska vještina Nicka Wooda, koji u svom dramskom pismu izbjegava konvencije isto onoliko koliko ih u svom druženju izbjegavaju Mladen i Goran. U takvoj igri godine, spol i običaji  ne igraju bitne uloge, pa isti glumac može igrati i djeda i unuka, muškarca ili ženu, čak i stablo trešnje, ako je to potrebno. Zaigrana koliko i nekonvencionalni ljudski odnosi kojima se bavi, Woodova drama pravi je primjer suvremenog izraza u dramskom pismu koji ignorira okoštale norme i pravila i koji je u stanju zaigrati se konvencijama i  odnosima, društvenim koliko i scenskim.

Zato je Znaš li zviždati, Johanna? i polučila takav uspjeh na svjetskim scenama, a naša produkcija pridružuje se ovom emotivnom pozivu na igru i suprostavlja se dosadnom svijetu odraslih koji nas, budimo iskreni, često laže o tome što smijemo raditi, a što ne. 

 

                                                                                                                Jasen Boko

Fotografije

 

 

 

 

 

 


Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Gornje Bazje